Radujmo se razlikama – Međunarodni dan tolerancije

Tolerancija, odnosno snošljivost, uvažavanje je zamisli, mišljenja, vanjskog izgleda, vanjskih osobina te mana kako fizičkih tako i psihičkih. Dakle, mogli bismo reći da je tolerancija uvažavanje i prihvaćanje različitosti među ljudima, među nama samima. Nije li to nešto najljepše što može postojati u ovom svijetu? Pojava da svaku osobu prihvaćamo onakvu kakva ona uistinu jest; ne tražimo njezinu promjenu jer zašto i bismo kada je ona sama dovoljna! Da, svi mi, takvi kakvi jesmo, dovoljni smo! Stoga ni ne čudi da je ovakva prekrasna pojava zasluženo dobilo svoj dan pod nazivom Međunarodni dan tolerancije. No, otkada ga točno obilježavamo i tko ga je uveo? Zašto ga uopće obilježavamo, je li to uistinu zbog njegove ljepote ili djelomično zbog ljudske zaboravljivosti koja se i ono najbitnije u ovom svijetu udostoji zaboraviti? Što je to što zapostavlja naš osjećaj tolerancije, a zaboravljivosti daje „vjetar u leđa“? Ima li možda  tolerancija i svojih loših strana i ako ih ima kako ih pak svladati, a kako probuditi isticanje njene prave vrijednosti u nama?

Nemojmo zaboraviti ono zbog čega bismo izgubili i osjećaj ljudskosti

Svjesni ranjivosti mnogobrojnih ljudi zbog netolerancije koju su osjetili, no isto tako i velike mogućnosti da će se takvo ponašanje nastaviti, a da će ranjivih biti sve više, Ujedinjeni narodi okupili su se 1995. godine s ciljem dogovora o danu kada će se obilježavati tolerancija koja će biti podsjetnik svim ljudima o njezinoj važnosti. Datum koji je tada određen, 16. studenog, opstao je sve do danas. Stoga se upravo prvi Međunarodni dan tolerancije obilježio 16. studenog sljedeće godine nakon njegovog osnutka, odnosno 1996. godine. I tako je sve započelo… I opstalo…

No, je li uistinu? Naravno, dan kao takav zadržao se, no pobuđuje li on u ljudima jednake osjećaje kao na samom početku njegovog uvođenja? Koliki je uopće postotak ljudi koji znaju da se takav dan obilježava i kada? Oni koji pak znaju, znači li im to štogod? 

Koliko smo i kada danas (ne)tolerantni?

Rasa, nacionalnost, jezik – „Daleko su. Dakle, mogu reći što hoću jer me neće čuti!“

Rasa, nacionalnost i jezik obilježja su koja su zajednička većoj zajednici ljudi, pripadnicima istog naroda, iste države. Ukoliko živimo u svojoj domovini u kojoj smo i odrastali ta će obilježja biti zajednička većini. Njima se jasno nećemo ismijavati jer ona su po tom pitanju jednaki nama. Njih nećemo samo tolerirati, njih ćemo i voljeti! „No, zašto se onda prema drugima ne bismo mogli odnositi kako želimo?“ pomislit će mnogi. „Ljudi koji posjeduju drugačija obilježja nisu nam u blizini, neće nas čuti. Dakle, ako im i iskažemo toleranciju i poštovanje do njih to neće doprijeti! Pa čemu onda?“ Kada razmišljamo na takav način, ne možemo poreći suvislost. Zvuči poput poklona koji kupimo nekomu za rođendan, a osobu kojoj kupujemo ni ne poznajemo. Pa kako ćemo mu onda taj poklon predati? Nije ga imalo smisla ni kupovati! K tomu smo još obasuti izrugivanjima što smo ga kupili! Nema goreg! Vodeći se tim razmišljanjem, mnogi će namjerno izrugivati nečiji jezik, rasu i nacionalnost kako bi na taj način ispali važani i „cool“ u svojem društvu! Sada smo pak presretni! Nema boljeg! No, zamislimo sljedeću situaciju: nepoznati nam čovjek odluči ne kupiti poklon za rođendan jer zašto bi kad nas ni ne poznaje, no pritom nagovara i one koji nas poznaju i od kojih očekujemo poklon da nam ga ne kupe i oni nam ga u konačnici – ne kupe! Pokleknuli su kritikama i ozlovoljenim razmišljanjima. Kada bismo to pretočili u priču o toleranciji, shvaćamo da nije u redu drugima govoriti bez poštovanja o nekoj drugoj rasi, nacionalnosti i jeziku jer time, osim što trujemo sebe, svoj rječnik, trujemo i način razmišljanja onomu komu to govorimo. Želimo da misli loše o nečemu što možda u potpunosti ni ne poznaje! Dakle, ne činimo tako! Poštujmo tuđu rasu, nacionalnost te jezik jer želimo da drugi poštuju i naše!

Izgled, govorne mane, fizičke nesavršenosti, poteškoće u razvoju – „Ovdje su , svaki ih dan susrećem, ali ipak nisu u mojem krugu ljudi. Dakle, neće me čuti!“

Drugačiji izgled, govorne mane, fizičke nesavršenosti te poteškoće u razvoju osobine su po kojima se svak’ može od svakoga razlikovati. No, što kada nismo svjesni te činjenice? Što kada nemamo govorne mane i poteškoće u razvoju, a fizičke nesavršenosti na svojem tijelu ne uočavamo jer se smatramo savršenima dok svoj vanjski izgled ocjenjujemo putem skupe odjeće koju nosimo? Tada će svi s govornim manama i poteškoćama u razvoju za nas biti neobični, oni s fizičkim nesavršenostima odbojni, a one s jeftinom odjećom prosuđivačkim ćemo pogledom motriti poput lutaka u dućanu. Tada će nas netko upozoriti da su takva ponašanja neprimjerena pa ćemo, umjesto da ih promijenimo, samo odmahnuti rukom, okrenuti se svojoj ekipi i tamo ih ogovarati jer u ekipi možemo reći štogod želimo, zar ne? „Izrečeno ovdje, ovdje ostaje“, slogan je mnogih. No, što ako se te glasine ipak prošire i dođu do onog o komu se govori? Što onda? Opet ćemo odmahnuti rukom i reći da nas nije briga? Nema razloga da ga zbog takvih stvari prijekorno gledamo ili ogovaramo! Pa izgled je svima drugačiji, fizičke nesavršenosti prisutne su kod svih nas, a osobe s govornim manama i poteškoćama u razvoju jedne su od najemotivnijih kojima će puno značiti i trenutak  posvećene im pažnje, a za nas će to biti samo jedan od tolikih trenutaka koje smo proveli, koje provodimo i koje ćemo provesti u našem životu! Stoga, poštujmo mane drugih jer želimo da drugi poštuju naše!

Različita mišljenja, osobnosti pa i smisao za humor – „Veoma su mi blizu, ali ja ću se zato od njih udaljiti pa me neće čuti.” 

Koliko smo se puta našli u situaciji kada nam je netko izrekao svoje mišljenje ili neku šalu koja nam se nije svidjela ili je, štoviše, svojim ponašanjem iskazao svoju osobnost koja je nama djelovala neprivlačno; odbojno. Što smo tada napravili? Jesmo li izvrijeđali tu osobu zbog toga što daje negativna mišljenja o temi s kojom, očito, nije dovoljno upoznata kako bi o njoj mogla dati opravdano mišljenje? Ili smo možda jednostavno otišli u tišini, kimajući glavama, praveći da smo sa svime viđenim zadovoljni te krenuli ogovarati ono što smo prije svega nekoliko minuta bili primorani trpjeti? Jesmo li mislili da smo na taj način dobro postupili? Osoba nije čula što smo rekli, dakle nije povrijeđena. No, opet ostaje gorak okus u ustima! Ona slatkoća koju smo imali onda kada smo izgovarali među sobom određene riječi o toj osobi polako nestaju, a dolazi okus gorčine i osjećaj nemira. Što smo to izgovorili? Jesmo li time iskazali netoleranciju prema toj osobi? Je li, dakle, ogovaranje netolerancija? Ogovaranje jest prije svega rezultat nepažnje. Dosađivanjem postižemo šutnju koja nastaje u razgovoru, a potom se najlakše započinje tema koja je svojevrsno ogovaranje. Naime, ogovaranjem ne samo da govorimo loše o osobi i njenim vrednotama već time iskazujemo lukavost kojom želimo prikriti naša prava mišljenja o toj osobi sve do trenutka kada ne ostanemo potpuno sami, okruženi samo najbližim prijateljima. Tada sve ono što smo zataškavali u sebi izlazi van! No, zašto to činimo? Možda ponosno izjavljujemo činjenice o nekoj osobi za koje sa sigurnošću znamo da su loše, ali isto tako da se nikako i nikada one neće moći nama pripisati, pa na taj način pokušavamo steći samopouzdanje koje ne uspijevamo steći na drugim mjestima. Možda se pak osjećamo „ugroženima“ u našoj ekipi pa se želimo njima dokazati. No, zar smo stvarno „cool“? Zar je stvarno „cool“ biti netolerantan, nepošten i neiskren? Otkada su negativne osobine u današnjem društvu postale one koje nazivamo „cool“? Ta kakvo smo to iskrivljeno mišljenje stekli? Izbacimo ih iz svojih glava sada jer ona su u potpunosti iskrivljena! Poštujmo tuđa mišljenja, tuđi smisao za humor te tuđe osobnosti jer želimo da drugi poštuju naše!

Trebamo li tolerirati netoleranciju? 

Dobro, već smo naučili što je tolerancija te zašto nam je ona važna, no što ako netko nije tolerantan prema nama? Ima li tada tolerancija svoje granice?  Trebamo li tolerirati njegovu netoleranciju ili mu pak trebamo uzvratiti još ružnijim riječima? No, je li to uistinu ono što bismo trebali napraviti? Ne bismo li pak onda mi bili ti koji bismo pokazali netoleranciju? Vjerujem da bi mnogi od nas na ovu izjavu složno odbrusili: „Ali on/ona je prvi odnosno prva pa se naše ne vrijedi!“ Koliko smo se puta našli u takvim situacijama? Gorili smo pred onom velikom plamtećom željom da se drugome suprotstavimo, ali možda ne i na pravi način. Neprekidna netolerancija postajat će sve učestalija u našem društvu, u ovom svijetu. Nitko više neće znati oprostiti pa čak ni ignorirati netoleranciju koju mu je drugi iskazao. Nemojmo tako! Budimo tolerantni jedni prema drugima čak i onda kada oni prema nama nisu jer netoleranciju ne možemo pobijediti netolerancijom! Naprotiv, time smo je samo udvostručili! Pobijedit ćemo je jedino tolerancijo – i samo tolerancijom!

Iskorištavamo li nečiju tolerantnost prema nama?

„Ima li tolerancija granice?“ pitanje je o kojem smo već promišljali u prethodnom odjeljku, no sada ćemo o njemu razmisliti s one druge strane: osobe koja nije tolerantna. Primjećuje li ona to uopće? Ima li želju to promijeniti, ali ne zna kako? Je li pak svjesna svojih pogrešaka, ali se namjerno pravi da ih ne primjećuje jer zna da joj je onako ljepše? Koji su uopće razlozi njene netolerancije prema drugoj osobi? Kako bismo odgonetnuli odgovore na ova pitanja, moramo poznavati razliku između osoba odnosno njihovih starosti. Ne možemo reći da su isti razlog za netoleranciju imale osobe od tri i one od trideset godina! Kada govorimo o maloj djeci, njihova netolerantnost odraz je njihove želje za pažnjom. One ne mare za osobno vrijeme ili mišljenje neke osobe! One žele tu osobu sada uz sebe i neće odustati dok im se god njihova želja ne ostvari! Tada se u njima pobuđuje netolerancija. Zašto da toleriraju i poštuju osobu koja im, s njihove strane gledišta, ne želi dati ni trunke pažnje? I kada to sagledamo na ovakav način, možemo reći da je njihova netolerancije prisutna zbog želje za pažnjom. Pa ipak su oni još  maleni, zar ne? No, što je s odraslim osobama pa i djecom u pubertetu? Jesu li oni sposobni biti svjesni svoje iskazane netolerancije prema nekome? Nažalost, moramo priznati da su u tih osoba razlozi ipak nešto okrutniji. Naime, njihova je savjest i osjećaj za njihovim ponašanjem veoma razvijen te im se samim time pruža mogućnost razlikovanja tolerantnog od netolerantnog ponašanja. Motiv za iskazivanjem netolerancije u tih osoba najčešće je ljutnja. „Zašto biti tolerantan prema nekome tko to ne zaslužuje?“ zapitat će se oni. Isto tako valjalo bi  znati da netolerancija upućena nekoj osobi u njoj budi prevrtanje misli u nastojanju da otkrije što je krivo učinila, odnosno zbog čega je zaslužila netoleranciju. Dakle, iskazivanje netolerancije budi ogroman osjećaj krivnje, a to je upravo ono što osoba koja iskazuje netolerantnost želi postići, zar ne? Jer kad se osjećamo krivima tada dolazi do potrebe za isprikom te željom da nam se oprosti. Tada se ta osoba koristi svim mogućim sredstvima ugađanja kako bi zavrijedila oprost. Time pak suprotna strana dobiva osjećaj veće važnosti! Eh, da, uvelike smo željni tog osjećaja i upravo se zato javlja potreba za iskazivanjem netolerancije jer u toleranciji su svi jednaki dok pak u netoleranciji nisu! Pa, što nedostaje ideji da budemo svi jednaki? Zar se toliko bojimo jednakosti s prosjakom, jednakosti s beskućnicima pa, čak i jednakosti sa svojim prijateljima? Toleranciju valja iskazati svima, a ponajviše onim odbačenima jer ona nas ne čini običnima. Dapače, čini nas posebnima jer smo njome pokazali da znamo cijeniti tuđu posebnost, a tko cijeni tuđu znači da poznaje i cijeni i svoju. Onaj pak koji ne cijeni tuđu znači da si je na svoje čelo odlučio napisati: „Ja sam običan. Ne prepoznajem u čemu sam poseban.“

Ne zaboravimo na toleranciju u školi! 

U našoj smo školi, također, uoči Međunarodnog dana tolerancije, odlučili učenike osvijestiti o njenoj važnosti. Pera ispisana na listovima papira ukrasili smo raznim bojama te raznim porukama podrške, poštovanja i ljubavi! Isto tako, u našoj školi već neko vrijeme nalaze se poruke podrške koje su zalijepljene po zidovima cijele škole! Iz njih ćemo naučiti kako biti puni poštovanja, tolerancije te prepuni srdačnosti i ljubaznosti jedni prema drugima! 

I što reći za kraj? Trebamo li živjeti u strahu od tolerancije jer se bojimo njezine zlouporabe? Naravno da ne! Toleranciju koja nam se pruža uvijek valja prihvaćati, no opet moramo neprestano razmišljati o svojim postupcima kako bismo prosudili jesu li oni ti koji su vrijedni tolerancije dok ćemo s druge strane mi uvijek biti vrijedni tolerancije. Zato budimo zahvalni za toleranciju koja nam je pružena, ali i ne zaboravimo da smo i mi ti koji moramo toleranciju pružati drugima! Ljepše je živjeti okružen razlikama jer u njima se krije zajedništvo.

Magdalena Plukavec, 8.f