Potraga za crnim blagom

Gradu koji je poznat po tome što je europsko političko središte te ekonomski i sveučilišni centar Belgije sudbina je davno određena: bit će ozbiljan, miran i dosadan – pustoš koja se proteže kilometrima kroz vrijednu zemlju ni zaš to iskorištenu. Pretpostavke su brzo opovrgnute – Bruxelles u svojoj srži krije zanimljivu tradiciju i bogatu prošlost, a svakom tko ih je voljan primiti nudi pregršt nezaboravnih iskustava, bila ona u nekom tradicionalnom restoranu, muzeju ili parku.

Početak čokoladne pustolovine

23. studenoga 2022. bio je prvi dan u mome životu kada me zvuk budilice nije još dublje zaljuljao u san. Ushićenost, zabrinutost, veselje: to su bili prvi osjećaji novoga dana. Stvari su već bile u torbi; još se samo možemo smješkati roditeljima dok se oni prepiru oko toga treba li još nešto ponijeti. Prema Zračnoj luci Franje Tuđmana uputili smo se oko pet sati. Prijava nije bila problematična, a uzbuđenje je postajalo sve jače kako se vrijeme za ukrcavanje u zrakoplov približavalo. Bombarder nas je iznenadio pomalo zastrašujućim imenom, no vožnja je bila ugodna. U briselskoj luci dočekalo nas je izrazito ljubazno osoblje, a i sreća koja nam je svojom sklonošću dopustila da odmah vlakom otputujemo do hotela.

Pripremamo se upustiti u ležernu pustolovinu, no ipak smo došli s ozbiljnim ciljem. 1282 kilometra od kuće, u užurbanoj zapadnoeuropskoj metropoli, počinje potraga za najboljom čokoladom.

U središtu glavnoga grada Europe

Znatiželja me povela u srce Bruxellesa – veličanstveni Grand Place. Okružen je impresivnim cehovskim kućama koje sežu do neba i svojim izgledom oduševljavaju prolaznike. Svojom kulom diči se Kuća kruha koja je kroz svoju osamstogodišnju povijest nekoliko puta promijenila namjenu. Nekada se u njoj skladištio kruh, a danas je gradski muzej. Bez riječi i bez daha ostavila je nas, a zasigurno i druge turiste koji su se u velikom broju okupljali na raskošnom trgu.

Grand Place i trg Agoru povezuje dražesna Rue de la Colline, prepoznatljiva po svojim čokoladarnicama. U svaku smo zavirili, naravno, no posebno smo se držali La Belgique Gourmande. Mogućnost izrade personaliziranih čokolada jedna je od stvari koje tu čokoladarnicu čine posebnom, no to rade samo u specifične termine. Zahvaljujući majčinom pregovaranju, i za njih smo se uspjeli ogrebati. Bio je pravi užitak birati razne šarene dodatke i promatrati gospođu kako pažljivo ulijeva čokoladu u kalupe. Čokolada La Belgique Gourmande se na popisu kandidatkinja za najbolju slasticu penjala jednakom brzinom kojom je i nestala.

Agorom vlada ponosni kip Charlesa Bulsa. Nepristojno je buljiti u prolaznike – potrčali smo prema drskom kipu i pokušali mu oteti knjigu. Usprkos svom uloženom trudu, gospodin Buls ovaj je put bio jači. Valja se pomiriti s tim da je Charles Buls ipak pošten čovjek: jedan je od bivših gradonačelnika Bruxellesa. Uveo je mnoge reforme poput one koja zahtijeva od policajaca da govore i francuski i nizozemski jezik te je uporno sudjelovao u očuvanju važnih zgrada i umjetničkih djela. Također je pomogao Isabelle Gatti de Gamond u borbi za obrazovanje žena, pa mu ne treba previše zamjeriti.

Nedaleko od gospodina Bulsa nalazi se Royal Gallery of Saint Hubert – prostrana galerija koju obilježava njezin prepoznatljivi stakleni strop, no našu su pažnju zaokupile razne trgovine i caffe barovi. S obje strane nalazile su se suvenirnice, trgovine s čajevima, čokoladarnice, zlatarne i ostale vrste trgovina. Zalutali smo u još jedan lokal La Belgique Gourmande koji je bitno drugačiji od onoga u Rue de la Colline, no sada se nismo pokolebali, nego hrabro nastavili dalje. „Hrabra“ šetnja bila je gotova istog trenutka kada smo ugledali čokoladarnicu Pierrea Marcolinija – jednog od najpoznatijih slastičara svijeta. Nismo mogli odoljeti lješnjak pralinama i ušećerenom kestenu, a za uspomenu smo kupili i jedan borić iz nove božićne kolekcije.

Na kraju galerije dočekala nas je katedrala Sv. Mihaela i Gudule – podsjetnik da ćemo se morati pomoliti da nam se sva ta čokolada ne nagomila na bokove.

Ljubav na uglu Rue de l’Etuve

Od Manneken Pisa pa sve do Hôtel de Ville de Bruxelles prostire se vesela Rue de l’Etuve. Na zidovima prikazani su najpoznatiji likovi belgijskih stripova, a među njima mnogo čokoladarnica, suvenirnica, prodavaonica vafla i fritesa koje bez problema privlače i domaće i turiste. Majčine sugestije uvijek su dobrodošle,  no njezin prijedlog da moramo probati autohtone fritese nije nas pretjerano oduševio.

Ipak se ispostavilo da su mame uvijek u pravu i na tome im treba zahvaliti. Iza blagajne malene prodavaonice stajao je mladi prodavač. Bio je visok i imao je dugu crnu kosu – o osmijehu da se ne govori! Njegova ljepota svakoga bi probudila iz čokoladnog sna. U trenutku se zaboravlja na sve; što treba naručiti, hrvatsku zastavu što stoji pred Parlamentariumom, jesu li Porte de Hal vrata ili prozori, između ostalog i vlastito ime, a nismo se ni sjetili razmišljati o tome da će se jedna malena porcija morati dijeliti na više gladnih usta.

I tako, naišli smo na prepreku. Potpuno nesvjesno. Sićušna, neznatna La Friterie ostavila je dojmove svemirskih razmjera. Ručno rađene čipkane vrećice padaju u drugi plan. Ili šesnaesti.

Tijekom čitavog leta natrag u Zagreb paničarili smo oko konačne odluke.
Crno blago smo pronašli, a koja je ono najbolja čokolada?

Joj, Bruxellese, morat ćemo ti doći opet!

Ricarda Stanković, 6.d