Osjećaji pod maskom

Osjećaji su vrlo važni čimbenici u ljudskim odnosima. Oni postoje kako bi nam poboljšali odnose, uljepšali prijateljstva, uljepšali život. Zašto ljepota našega života ovisi o odnosima koje ostvarujemo s drugim ljudima? Stalan, nepromjenjiv odgovor na ovo pitanje ne postoji. Ono se mijenja iz dana u dan. Kada smo tužni, odgovor će glasiti: „Moja obitelj i prijatelji svojim će mi zagrljajima ublažiti tugu!“ Kada smo sretni, naš će odgovor glasiti: „Otići ću k svojim prijateljima kako bih kroz zabavu i veselje s njima podijelio svoju sreću!“ Kada smo zbunjeni, odgovor će glasiti: „Obratit ću se svojim bližnjima, oni će mi moći razjasniti moje nedoumice!“

Ukratko, svaki bismo dan naprosto mogli reći: „Trebam svoje najbliže kako bih s njima podijelio svoje osjećaje!“. No što su to uopće osjećaji? Kako ih sve možemo iskazati? Je li ih uvijek lako iskazati? Bojimo li ih se nekada iskazati i zašto? Utječe li skrivanje naših osjećaja na naše odnose?

OSJEĆAJI

Kako ih sve možemo iskazati?

Osjećaji su jedno od najvećih blaga koja grade naš život i ovdje su kako bi nam „otvorili oči“ i pokazali nutrinu ljudi i nas samih. Osjećaji se mogu prikazati na mnogobrojne načine.

NAŠE TIJELO – OSJEĆAJI KROZ POKRET

Naša tijela, iako naizgled veoma čvrsta i stabilna, zapravo su podložna osjećajima i često su preslika našeg unutarnjeg stanja. Kada je osjećaj iznutra jak, nemoguće ga je sakriti. Želi izići iz našeg tijela i želi dotaknuti druge osobe. Da, upravo to čini naše tijelo. Svojom jačinom pokreta prenosi osjećaj na druge, želi u potpunosti ispričati svoju priču, ne želi stati na pola, ne želi stati dok se i drugo tijelo ne bude moglo poistovjetiti s njime. To je cilj našega tijela i upravo zato će ono uvijek imati najveću prednost u jačini prenošenja osjećaja!

NAŠE LICE – OSJEĆAJI KROZ PRIČU

Veliku ulogu u iskazivanju osjećaja ima i naše lice. Ono će uvijek svojim izrazom zaokupiti druge. Lice je, za razliku od tijela, odraz ljudske slabosti. Kada je čovjek tužan, lice će biti obješeno, ponekad preplavljeno suzama, a pogled odsutan; kada smo posramljeni, naše će se lice zacrvenjeti, a kada smo razočarani, naše lice jednostavno će se sakriti iza odraza naših nemoćnih ruku. Skriveno lice nikada neće moći zadobiti pažnju drugih, lice će tek pogledom blagih i nemoćnih očiju moći izazvati suosjećanje.

NAŠE RIJEČI – OSJEĆAJI KAO ZATOČENICI

„Ja sam sretna!“ ili „Ja sam sretan!“ rečenica je koju su mnogi izgovorili barem jednom u životu. No znači li to išta onom kojem ste je uputili? Vjeruje li vam on? Je li vam se dogodilo da vam osoba nije povjerovala? Što mislite zašto?

„Samo riječi bez djela“ često je izgovarana uzrečica koja pokazuje kako se nekada ono obećano ne izvrši. U ovom slučaju radi se o osjećajima. Naše riječi često nisu vjerodostojne izreći naše osjećaje, već traže sudjelovanje našeg tijela, našeg lica. Naše ih tijelo mora iskazati kako bi one izišle iz nas, kako bi bile prenesene sugovorniku. Osjećaji ne traže riječi jer su riječi upravo to, samo riječi. One se ne mogu vidjeti, ne mogu se opipati, dotaknuti, pomirisati, a samim time naše se tijelo ne može niti njima nahraniti. Riječi možemo samo čuti; njihov se zvuk brzo rasprši u harmoniji vanjskog povjetarca i one jednostavno nestanu ako su bez mimike, geste i djela.

Skriveni osjećaji – zašto, kako i pred kim ih skrivamo?

Jeste li ikada rekli nekome da ste sretni iako ste bili tužni? Jeste li ikada rekli da ste u potpunosti smireni iako ste zapravo izgarali od nemira? Jeste li ikada skrivali svoje osjećaje ili ste željeli od njih pobjeći? Zašto? Mislite li da će tako osjećaji koje držite u sebi nestati ili naprosto ne želite zabrinjavati druge oko sebe vašim trenutno lošim unutarnjim stanjem? Ili se možda radi o nečem sasvim drugom? Razotkrijmo tajanstvenost osjećaja!

ŽELIM POBJEĆI

Jeste li ikada poželjeli pobjeći iz situacije u kojoj se nalazite i od osjećaja koji vas pritom preplavljuju? Zašto? Jeste li možda pomislili da će vas ti osjećaji nadvladati, da ih nećete moći pobijediti? Sigurna sam da je svatko od nas bar nekada to proživio, svatko od nas barem je jednom u životu želio pobjeći, sakriti se. No hoće li nam bijeg uistinu pomoći? Odgovor je jednostavan: ne. Od osjećaja ne možemo pobjeći, oni će nas uvijek sustići, pronaći, a našim bijegom njihova će se vatra u nama još više rasplamsati. Kako onda umanjiti jačinu njihova djelovanja? Odgovor se krije pred nama: moramo ih podijeliti s bližnjima! Dopustimo drugima da čuju našu eksploziju osjećaja, ne pritišćimo je i ne stišavajmo unutar našeg tijela jer će tako nauditi nama samima i ostaviti trajne posljedice. Nemojmo se bojati podijeliti vrisak i eksploziju.

BUDITE MIRNI, NE ŽELIM VAS UZNEMIRAVATI

„Sve je u redu!“ vrlo je čest djetetov odgovor roditelju ili nekom članu obitelji, no je li on uistinu točan? Jesmo li uopće svjesni njegova značenja? Zašto smatramo lošim rečenice: „Tužan sam!“, „Nemiran sam!“, „Sav sam u strahu i tjeskobi!“ ili pak: „U zadnje vrijeme nije mi nimalo lako!“ Zašto smatramo iskazivanje pravih osjećaja bližnjima pogrešnim? Zar se bojimo osjećaja krivnje; da će se zbog nas netko osjećati tužno i uznemireno ako mu ispričamo o našem tužno provedenom danu ili o neugodi koju smo doživjeli ili možda nekoj nepravdi?  Nemojmo šutjeti, moramo pobjeđivati šutnju zajedno kako bismo izbacili sve loše osjećaje koji nas mogu svladati na našem životnom putu. Stoga podijelimo svoje osjećaje jedni s drugima i pobijedimo šutnju.

LEPTIRIĆI PLEŠU U TAJNOSTI

Osjećamo leptiriće kako poskakuju u našem trbuhu, a otkucaji srca neprestano odjekuju našim tijelom; mislim da svi znamo koji je osjećaj pred vratima našega uma: zaljubljenost! Da, ta luckasta zaljubljenost nam se zavukla pod kožu. Želimo li reći osobi u koju smo se zaljubili što osjećamo prema njoj ili svoje osjećaje želimo sačuvati u dubini našeg srca? Što je zapravo ono što bismo trebali učiniti? Što je najispravnije? Osjećaj zaljubljenosti je uistinu začarana tema te se onaj pravi odgovor još uvijek nije pronašao, no mislim da nam on nije niti potreban. Zaljubljenost je luckast osjećaj poput našeg srca, stoga se trebamo voditi njime. Možda se radi o površnoj zaljubljenosti koja će se već u prvom naletu vjetra raspršiti, a možda se radi o zaljubljenosti koja će se poput iglica bora uvijek zadržati u našem srcu. No sasvim je sigurno da ona ne podržava čekanje; zaljubljenost je nestrpljiva, ne želi čekati i predugo se nadati nečemu što možda uopće ne postoji, drugim riječima, zaljubljenost se ne nada nemogućemu. Stoga otvori svoje srce i nemoj se bojati iskazati svoje osjećaje jer ćeš dokazati da si otvorio vrata svoga srca i, ono najvažnije, da si sam sebi priznao da nije nemoguće zaljubiti se.

I zato…

Svakoj se osobi nasmiješi, u zagrljaj joj pruži ruke, svojim srcem iz nje istjeraj sve muke. Svoje osjećaje ne skrivaj, otvori im vrata, vjetar neka one loše odnese, a sunce neka u svoj topli zagrljaj one dobre ponese.

Ipak je sve lakše kada osjećaji nisu skriveni pod maskom, zar ne?

 

Magdalena Plukavec, 6.f