Intervju sa školskom psihologinjom Silvom Strnad-Jerbić

1. Koliko dugo radite u ovoj školi? U OŠ Tituša Brezovačkog radila sam malo više od 31 godine, od ratne 1992. godine. Zaposlena sam kao prva psihologinja u ovoj školi.

2. Imate li neke posebno lijepe uspomene iz naše škole? Tijekom tako dugog perioda rada bilo je jako puno lijepih događaja kojih ću se rado sjećati. Najdraže su mi sitne i lijepe geste i ponašanja učenika iz kojih sam vidjela učinke svoga rada. Vjerujem da sam dijelu učenika pomogla u usvajanju nekih tehnika i strategija učenja i time im olakšala svakodnevno učenje. Vjerujem da sam im pomogla da s manje muke prolaze svoje obrazovanje, da sam mnogima pomogla u razumijevanju osobnih poteškoća u komunikaciji s vršnjacima, roditeljima, okolinom. Tu svakako moram spomenuti rad s darovitim učenicima mlađih razreda, koji se odvijao u kontinuitetu prije korone, snimanje kratkih filmova o poduzetništvu učenika, a svakako i brojne situacije individualne pomoći učenicima i obiteljima tijekom teških godina Domovinskog rata. Puno je i sjećanja na vesela događanja poput Školskih humanitarnih sajmova, Školskih sportskih humanitarnih priredbi, Školskih humanitarnih koncerata… Veselilo me davati svoj doprinos školi kao mjestu života i veselja učenicima, a ne samo mjesta učenja i ocjenjivanja. Također, škola je sa svim svojim učenicima, učiteljima i roditeljima jedna velika obitelj, a najljepše je kada se obitelj okupi da bi podržala svoju djecu.

3. Jeste li prije radili u nekoj drugoj školi? Prije Tituša, radila sam u Našicama u tamošnjoj osnovnoj školi koja je, tada, 1983. godine, imala 1670 učenika. Bila sam zaposlena isto kao prva psihologinja u toj ogromnoj školi i kao prva psihologinja na općini Našice, što je značilo da sam morala i utemeljiti rad. Uz matičnu školu, bilo je i pet malih područnih škola. To je moja osnovna škola koju sam pohađala, pa je povratak svojim učiteljima u novoj ulozi bio zbilja poseban. Tamošnji rad mi je omogućio prva i neprocjenjiva radna iskustva, koja su mi dala osjećaj sigurnosti za daljnji rad i napredovanje u struci.

4. Jeste li oduvijek znali da želite biti psihologinja? Ne, do pred kraj 3. razreda gimnazije nisam znala što bih željela raditi u životu i nisam se time baš puno ni opterećivala. Bila sam odlična učenica sa solidnim radnim navikama i navikama učenja i nekako mi se činilo da će odluka nekako prirodno doći. Sada, kada razmišljam o tome, zaista sam živjela jednu lijepu, neopterećenu i sretnu mladost.

5. Što Vas je u tom poslu privlačilo?
Čini mi se da sam oduvijek ipak znala da želim raditi s ljudima i djecom. Moja je najuža obitelj je uvijek imala neki humanistički pristup problemima koji su se pojavljivali u našoj široj obitelji i okruženju u kojem smo živjeli. Taj model ponašanja i pristup mojih roditelja je imao presudan utjecaj na moje stavove, pristup ljudima, stalnu spremnost na pomaganje, što je na kraju i bio moj osnovni poriv za rad s djecom i odraslima.

6. Kako ste se odlučili biti školski psiholog? Osim prethodno navedenoga, na moju odluku za odabir studija psihologije utjecao je moj gimnazijski profesor koji nam je predavao brojne predmete: Psihologiju, Sociologiju, Logiku, Latinski jezik i Društveno političko uređenje (neki vid ovoga predmeta). Pohađao je Sjemenište, a zbog svojih vrlo naprednih promišljanja toga vremena, napustio je Sjemenište i postao gimnazijski profesor. Bio je vrlo otvorena, skromna, jednostavna i pristupačna osoba izvanredno širokih znanja sa smislom za humor, jedan odličan životni uzor. Također sam kao maturantica zamolila za razgovor o studiju psihologije stariju sestru moga razrednog prijatelja, koja je tada završavala 3. godinu studija psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Željela sam „iz prve ruke“ saznati o samom studiju, njenom zadovoljstvu studijem i kako vidi dalje svoju radnu perspektivu. To izravno iskustvo mi je bilo važno.

7. Je li bilo teško raditi u ovako velikoj školi (s obzirom na broj učenika)? Bilo je jako, jako puno svakodnevnih izazova.  Do izgradnje i otvaranja OŠ Špansko Oranice, radili smo u dvije smjene. Tijekom Domovinskog rata u međuturnusu je neko vrijeme u našoj školi radila i Bošnjačka škola. U to je doba bilo puno učenika prognanika i izbjeglica s vrlo teškim ratnim iskustvima. Posao psihologa je inače u tako velikoj školi zahtijevao jako brzu prilagodljivost i čestu potrebu da se reagira odmah, pa uglavnom je bilo teško planirati posao. Posao psihologa u osnovnoj školi svakodnevna je uronjenost u živote djece, roditelja, obitelji i učitelja. Najčešće nema prilike za odgodu, život ide, ne odgađa se i ne zaustavlja se dok se nešto drugo riješi, često bez radnog vremena… Malo mi je žao što se nisam uspjela baviti istraživačkim radom; tako velika škola je omogućavala i uzorak učenika je bio stalno na dohvat ruke, a onda opet taj veliki broj učenika mi je i ograničavao taj rad zbog nedostatka vremena i česte premorenosti. 

8. Je li Vam žao što odlazite u mirovinu? Jednim mi je dijelom žao zbog odlaska u mirovinu. Svakodnevno smo se viđali i vjerujem da ste svi doživjeli moju energiju, odlučnost, stavove…, a nadasve želju da pomognem i da sam uvijek bila dostupna. Na kraju sam imala odlične stručne suradnice s kojima sam svakodnevno blisko surađivala u iznalaženju načina pomoći brojnim učenicima. Posebno sam zahvalna školskoj logopedinji Suzani Peh i školskoj pedagoginji Katji Zvonarek. Bez odlične suradnje s razrednicima, ravnateljicom, svim djelatnicima škole koje sam uvažavala i poštovala ih, moj rad ne bi bio dovoljno vidljiv i efikasan. 

9. Što će Vam najviše nedostajati nakon odlaska? Vjerojatno će mi neko vrijeme nedostajati svakodnevna živost i intenzivno okruženje djecom, učiteljima, roditeljima, brojnim drugim suradnicima. Sada mogu reći da sam zadovoljna jer sam tijekom svoga rada stalno učila i stjecala vrijedna iskustva, ugodno surađivala s većinom i ne odlazim ogorčena unatoč brojnim problemima, teškoćama, teškim uvjetima rada.

10. Je li lako biti psihologinja i s kakvim se izazovima suočavate? Mnogi bi rekli da je sve lako kada nešto volite. Jako je važno da doista volite ono što radite. Puno puta je bilo teško, ali činjenica da radite ono što volite, da vas to svakodnevno nadahnjuje i puni entuzijazmom, olakšava da i teške i krizne situacije izdržite, dođete do rješenja i na kraju se osjećate zadovoljno. Osjećaj osobnog zadovoljstva je u poslu jako važan, drži nas podalje od kritične granice stresa.  Da nije bilo tako, ne bih sigurno svoj cijeli radni vijek radila u školi. Zanimanje psihologa pruža brojne mogućnosti u svim područjima ljudskoga života. Izazova je bilo jako puno, svakojakih. Na početku moga radnoga vijeka, početkom 80-ih, zanimanje psihologa je bilo relativno novo i trebalo je pošteno promovirati struku. Morala sam se izboriti za svoj radni prostor i uvjete da uopće mogu razgovarati individualno s učenikom, roditeljem ili učiteljem. Predstavljala sam sebe i posao psihologa. Nije bilo lako „nastupati“ pred roditeljima na roditeljskim sastancima, a to je uvijek bio poseban izazov, često nerealna očekivanja da psiholog ima „posebne moći“ ili „čarobni štapić“ za rješavanje svih problema. Veliki izazovi su bili u vrijeme Domovinskog rata u radu s djecom i roditeljima  prognanicima i izbjeglicama, vrijeme pandemije, krizni događaji kao što su potresi, a sada kao posljedica svega, ozbiljni problemi mentalnog zdravlja djece i mladih, problemi obiteljskih odnosa i problemi komunikacije u ovo vrijeme informatizacije svega, pa i naših života. Najteži su mi bili gubitci; svih ovih godina izgubila sam četvero svojih učenika zbog bolesti, nezgode ili suicida. To je najteže, nepovratno i najbolnije.  

11. Da Vas se vrati u prošlost, bi li opet izabrali posao psihologinje? Svakako bih bila psihologinja. Niti sada se ne vidim u drugom poslu. Sa svim ovim iskustvom, možda bih samo ponešto drugačije posložila prioritete.

12. Jeste li ikad radili u nekoj ustanovi koja nije bila škola? Radila sam u Domu zdravlja na medicini rada i u Centru za socijalnu skrb vezano uz podršku djeci s poteškoćama u razvoju, na procjeni roditeljskih parova pri posvojenju djece i nadzor u obitelji kao podrška zbog poremećaja u ponašanju djece. Osim toga, radila sam i u području sportske psihologije, individualno sa nekoliko sportaša na jačanju samopouzdanja i smanjenju straha od natjecanja. Sva ta iskustva su bila zanimljiva i zapravo mogu reći da je psihologija svuda oko nas, te da su vrlo brojna i široka područja rada psihologa, od kojih je školska psihologija samo jedno iznimno važno, osjetljivo i izazovno područje. Takav je svaki posao u kojem se bavimo i brinemo o djeci.

13. Jeste li ikad razmišljali da odustanete od svog posla? Nisam nikada razmišljanja o odustajanju od svoje struke. Povremeno sam razmišljala o promjeni područja rada kao psiholog, razmišljala sam o poslu kliničkog psihologa ili rada u ljudskim resursima. No, privlačio me najviše raznovrsnost rada u školi u smislu rada s djecom, adolescentima, roditeljima, učiteljima. To je dijelom  i kreativan posao koji omogućava zadovoljavanje i osobnih užih interesa unutar struke. Nešto više me je privlačio rad s adolescentima, s učenicima viših razreda, jako sam voljela raditi profesionalnu orijentaciju učenika. U tome području rada sam osjećala da konkretno pomažem i učenicima i roditeljima, te sam imala osjećaj završenosti. Osjećaj nedovršenosti poslova mi je bio veliki izvor stresa. 

14. Kako pristupate rješavanju problema vezanih uz mentalno zdravlje u školskom okruženju? Briga o mentalnom zdravlju učenika, pa i učitelja i roditelja je postao najveći izazov u radu školskog psihologa u zadnje vrijeme. Svi smo proživjeli pandemiju, online nastavu i rad od kuće, dva potresa, a to su svakako situacije koje su traumatizirale mnoge odrasle i djecu. Djeca najviše uče gledajući modele ponašanja u svojoj okolini. Rekla bih da su mnogim odraslima ove situacije bile preteške i da su se teško nosili s novonastalim situacijama. Sada nekako imamo posljedice navedenih situacija, pa su sve češće poteškoće djece u vidu anksioznosti, depresivnosti, samoozljeđivanja, poteškoće sa spavanjem, poteškoća s prehranom, poteškoće u komunikaciji i odnosima sa svojom okolinom. U periodu razvoja, kada djeca stvaraju svoj identitet, kada su vršnjaci izuzetno značajni i kada su mladi inače nesigurniji, ako se tome doda novi životni stil i roditelja i djece obuzet digitalnim okruženjem, teškoće su neizbježne, pogotovo kod osoba koje su emotivnije i osjetljivije.  

15. Kako prepoznajete znakove emocionalnih ili psiholoških problema kod učenika? Puno je znakova po kojima je moguće primijetiti da se netko ne osjeća dobro. Djeca obično ne govore baš izravno :“Ja imam problem…“, Najčešće svoju poteškoću pokazuju svojim ponašanjem. To može biti pad u školskom uspjehu, gubitak volje, interesa i motivacije za školu i zbivanja oko sebe, osamljivanje, izolacija, napuštanje aktivnosti kojima su se bavili, a isto tako i sukobi i neslaganja s vršnjacima i/ili roditeljima, agresivno ponašanje, velika tuga i plač zbog unutarnjeg nezadovoljstva i nesreće,… Možemo reći da svaka velika promjena u ponašanja može biti signal nekih poteškoća i trebala bi podignuti alarm odraslima. Nažalost, često se misli kako će to proći, često se u našoj kulturi osjeća sram kada imamo poteškoće mentalnog zdravlja, pa se taji o problemima. No, kada narastu, teže je pomoći i potrebna je dugotrajnija podrška stručnjaka. Zato je jako važno da poznajemo sebe, da njegujemo svoje emocionalno zdravlje i da tražimo pomoć, jednako kao kada nas zaboli zub, iskrenemo nogu ili nas boli glava. Svatko bi u svom okruženju trebao razmisliti tko mu je odrasla osoba kojoj vjeruje i kojoj se može obratiti za pomoć kada mu je teško. Uvijek trebamo potražiti pomoć, ne biti sam u svom problemu jer problem neće samo tako „otići“. Svaku teškoću je moguće riješiti ili ju umanjiti kako bismo mogli dobro funkcionirati u svakodnevnom životu i svatko povremeno ima neki svoj jako težak problem. Zato, potražite pomoć, savjet, osobu za razgovor. Važno je da brinemo jedni o drugima i da suosjećamo.

16. Koje strategije primjenjujete kako biste promicali pozitivno mentalno zdravlje među učenicima?  Briga o mentalnom zdravlju je svakodnevno bavljenje djecom. Izravni rad obuhvaća individualne razgovore s učenicima putem kojih se pruža pomoć i podrška, usmjerava se mladu osobu u vezi s njegovom poteškoćom. To su svakako i različita predavanja i radionice za učenike. Kao primjer, predavanja za učenike o strategijama i poželjnim navikama učenja ima za cilj poučavati učenike o učenju čime se preventivno radi na smanjenju školskog neuspjeha koji onda može imati posljedice po mentalno zdravlje učenika. Školski neuspjeh kod učenika utječe na izgradnju slike o sebi, razinu samopouzdanja, izgradnju samopoštovanja, a sve to tijekom odrastanja ima utjecaja na to kakve ćemo osobe postati i koliko ćemo biti mentalno snažne i stabilne. Neizravno je puno načina na koje sam radila na jačanju mentalnog zdravlja djece i mladih putem individualnog rada i savjetovanja  roditelja, različitih predavanja za roditelje, radionica za roditelje, upućivanja u različite oblike dodatne pomoći i podrške za djecu. Rad na mentalnom zdravlju učenika svakako obuhvaća  poučavanje učitelja i dosta podrške učiteljima u radu i pristupu učenicima i roditeljima. Zapravo, sve što sam radila bilo je s krajnjim ciljem brige o mentalnom zdravlju učenika. Pri tome ne smijemo zaboraviti da djeca i mladi ljude najbrže i spontano uče gledajući svoje najbliže odrasle i oni su najvažniji model ponašanja. Ovime sam se vodila i kao roditelj. Sada sam ponosna majka odrasle kćeri i sina. Uz roditelje, važni uzori djeci su svakako učitelji, pa tako i ja kao psiholog, odnosno svi djelatnici u školi.    

17. Kako surađujete s učiteljima i roditeljima kako biste podržali učenike? Uvijek sam u svom radu smatrala jako važnim da budem dostupna, otvorena i suradljiva osoba i nadam se da se to i vidjelo u mojem svakodnevnom radu. Imala sam snažan osjećaj da su za dobro osjećanje učenika u školi jako važni dobri odnosi i suradnja učitelja međusobno. To stvara ozračje škole koje se odražava i na to kako se svatko od nas osjeća i kako se osjećaju učenici. Realno gledajući, naša škola je veličine dvije „normalne“ škole, što zaista otežava sve okolnosti rada. Zato je i u tom području važna podrška školskog psihologa svima: učenicima, učiteljima i roditeljima. Mi smo svi jako povezani i nezadovoljstvo svakoga pojedinačno utječe na školsko ozračje općenito. Velik osjećaj zadovoljstva ili nezadovoljstva proizlazi iz toga u kakvim smo odnosima sa svojom okolinom u kojoj živimo (obitelj) i u kojoj radimo (škola kao mjesto rada učitelja i mjesto svakodnevnog  rada i boravka učenika). Zato bih naglasila da je važno za mentalno zdravlje svih nas da puno brinemo o izgradnji i održavanju pozitivnih odnosa u svojoj okolini, što znači sa svojim roditeljima, braćom i bližnjima u obitelji, sa svojim prijateljima i vršnjacima u razredu i školi, susjedima i drugim važnim nam osobama u svojoj okolini. Ulaganje u ostvarivanje dobrih odnosa u svojoj okolini u kojoj živimo ima dugoročno pozitivne posljedice na svakoga pojedinca. Danas su mnoga djeca zbunjena, pa i nesretna u svojim životima zbog teških brakorazvoda roditelja u kojima djeca često puno emocionalno trpe. Teške obiteljske prilike imaju posljedice po mentalno zdravlje djece tijekom njihova razvoja i kasnije kao odrasle osobe. To se odnosi i na situacije zlostavljanja u obitelji, pri čemu je emocionalno zlostavljanje vrlo suptilno i često izravno „nevidljivo“ okolini, a opet prilično često prisutno. 

18. Kako se kontinuirano usavršavate u području školske psihologije? Uvjerena sam da danas nema niti jedno zanimanje koje ne traži neki vid stalnog učenja i usavršavanja. Vrlo brzo sam shvatila da je moje redovito učenje i upijanje znanja zaključno sa završetkom studija bilo samo podloga za daljnje učenje, kako se nositi sa izazovima svakodnevnog konkretnog posla. Dakle, završetak studija bio je početak stjecanja daljnjih teoretskih i praktičnih znanja. Ubrzo po završetku studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala poslijediplomski studij  Dječje psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, kojeg stjecajem životnih okolnosti nisam dovršila, ali sam stečena znanja do kraja svoga radnog vijeka osjećala kao dobru potporu u prepoznavanju brojnih poteškoća kod djece. Također, educirala sam se u području kognitivno-bihevioralne terapije, završila sam neurolingvističko programiranje u poslovnom svijetu, edukaciju u području Čitanja i pisanja za kritičko mišljenje, sve module edukacije u području savjetovanja u organizaciji Ministarstva obrazovanja, edukacije za provođenje programa za učenike koji se odnose na prevenciju zlostavljanja, a to su CAP i Teen CAP program, te kontinuirane i brojne edukacije u organizaciji Ministarstva obrazovanja. Tijekom rata stjecali smo mnoga znanja na brojnim predavanjima, radionicama i konferencijama. Sretna sam što sam imala priliku učiti od najboljih profesora i kolega. Tu bih svakako spomenula prof. dr. Mirjanu Krizmanić, prof. dr. Ivana Furlana, prof. Jasenku Pregrad, prof. dr. Gordanu Buljan Flander, prof. dr. Marinu Ajduković. Značajna znanja i iskustva sam stekla sudjelujući u brojnim projektima. Tu bih posebno napomenula Švedsko-Hrvatsko longitudinalno istraživanje učenika s teškoćama čitanja pod vodstvom prof. dr. Gordane Keresteš i prof. dr. Gordane Jagodić Kuterovac. Surađivala sam s Nakladom Slap na standardizaciji nekih psihologijskih testova i pohađala edukaciju u vezi s identifikacijom darovitih učenika. Osim brojnih organiziranih edukacija, potreban je i stalni rad na samoobrazovanju putem svakodnevnog informiranja i čitanja u području psihologije. Na kraju mogu reći da sve što sam učila i u čemu sam se educirala pomagalo mi je u snalaženju u svakodnevnom radu i bez toga se ne bih osjećala dovoljno kompetentnom u svome poslu školskog psihologa. Bilo je i pogrešaka, ali mi  je najvažnije bilo iz njih naučiti nešto novo i oprostiti ih samoj sebi, kako me ne bi previše zaustavljale u radu. Nakon svega, zadovoljna sam sobom, svojim profesionalnim i radnim postignućima. Za svoje zadovoljstvo zahvalna sam svojoj obitelji, svim brojnim kolegama i suradnicima, roditeljima, a pogotovo svim učenicima. Svi ste mi zajedno bili izvor poticaja i od svih sam svakodnevno učila, a sva ta jedinstvena iskustva učinila su me vrijednom i zadovoljnom osobom. Zahvaljujem prof. Čemeljić i prof. Sokač na ideji i ovoj prilici da govorim o sebi i svome poslu i struci.