Tajni recept
Dan koji nikad neću zaboraviti počeo je kao i svaki drugi. Probudila sam se i nakon što sam poželjela dobro jutro Coco Chanel, svojoj heroini u zlatnom okviru, sišla sam u prizemlje svoje kuće gdje sam živjela s roditeljima, bakom i dvojicom braće.
Nešto je bilo drukčije. Bilo je tiho. Jedino je moja baka bila kod kuće, zavaljena u stari kožni naslonjač, a to je bilo neobično jer je uvijek nešto radila. Čim me vidjela, rekla je da bi me moglo zaprepastiti ono što mi namjerava reći pa bi bilo bolje da sjednem. Naime, bila je riječ o starom obiteljskom receptu za napitak koji su žene u našoj obitelji prenosile s koljena na koljeno već stoljećima. Rekla je da je došlo moje vrijeme. Pomoću tog napitka moguće je putovati u prošlost. Isprva joj nisam vjerovala, no bila je ozbiljna pa sam i ja postajala sve uzbuđenija. Dok je ona mrmljala u pozadini, mislila sam samo na jedno – svoju Coco Chanel. Nevjerojatno! Zar je doista moguće da ću je upoznati? Sad sam već bila u potpunom transu. Baka me pitala kamo prvo želim ići, a ja sam instinktivno odgovorila: „Coco!“ Zatvorila sam oči, uzela gutljaj napitka, protrljala dlanove i našla se usred skučene krojačnice jedne jedine Coco Chanel. Stajala je uz prozor u lijepoj bijeloj bluzi i elegantnim hlačama te je baš u tom trenutku radila na svojoj poznatoj maloj crnoj haljini. Nisam se mogla suzdržati pa sam joj prišla s leđa kako bih joj mogla postaviti tisuću pitanja, no ona se prepala, počela vikati na francuskom koji ne razumijem i mahala rukama tjerajući me van. Sva izbezumljena, u cijeloj toj zbrci trknula sam svijeću na skice haljine. Izbio je požar pa sam bez isprike uspaničeno pobjegla na ulicu gdje me gotovo pregazio stari ford. Prije nego što mi je itko uspio prići, zgrabila sam napitak i pomislila na prvo što bi me moglo izvući iz ove situacije – na Henryja Forda. Našla sam se četrdesetak godina dalje u prošlosti ispred gospodina Forda. On je napokon znao jezik kojim sam i ja govorila te nisam mogla odoljeti da mu ne kažem što je njegov izum sve prouzročio, koliko raznih automobila imamo danas te, unatoč brojnim nesrećama i žrtvama, koliko nam je život učinio lakšim i boljim. Ha! Ostavila sam ga bez riječi! Barem sam tako mislila. Premda je s Coco sve prošlo naopako, osjećala sam se ponosno što sam Henryju objasnila veličinu njegova uma i izuma pa sam bila spremna vratiti se kući. Našla sam se u svojoj ulici. Pomalo me začudilo što nema nijednog automobila, a nekoliko prolaznica nosilo je ogromne šešire i duge suknje, no nije me to zabrinjavalo. Požurila sam sve ispričati baki. Kad sam ušla u kuću, baka je stajala na ulazu kao da me očekivala. Pogledala me gnjevnim i razočaranim očima te počela vikati koliku sam štetu napravila. Iako toga nisam bila svjesna, promijenila sam povijest u potpunosti. Automobila nije bilo zato što nisu postojali, a nisu postojali zato što ih Henry nikad nije ni napravio. Preplašio se prometnih nesreća i smrti. Nisam ga ostavila zadivljenoga, nego preplašenoga. A kad sam slučajno zapalila skice male crne haljine, Coco je izgubila motivaciju pa nitko drugi nije imao hrabrosti odjenuti hlače ili skratiti haljine. Baka je odlučila popiti ono malo napitka što je ostalo te se vratiti na mjesta na kojima sam bila ja i popraviti stvar. Poslana sam u krevet, no odmah sam znala da neću moći spavati. Dugo sam ležala u krevetu dok nisam čula prednja vrata kako se otvaraju. Bila je to baka. Rekla je da je uspjela urazumiti tvrdoglavu Coco obećanjem da će se obogatiti, a Fordu je uspjela vratiti samopouzdanje.
Otišla sam spavati mirne glave jer je sve bilo kako i treba biti, samo sam se nadala da me moja heroina nije zapamtila u tako lošem svjetlu. Kako su dani prolazili, u nutrini me sve više mučila moja nesposobnost jer očito nisam bila dostojna uloge koju su prethodnice u mojoj obitelji tako uspješno i s lakoćom odradile. Postoji li mogućnost da dobijem još jednu priliku?
Lucija Kosanović, 7.e