Maleno mjesto srca moga

Jutro. Sunce je obasjalo sve – i gdje se gore naziru i rijeke prolijevaju, iza gustih šuma i potoka koji teku njima.

U samom srcu Hrvatske, skriveno u zabiti, iza šuma i brda. Bijaše toplo, a zrake sunca su se osjećale kao žar na koži. Ljeto, svjetlina, toplina, sve to pogađaše malu kućicu i staju. Iz staje su izlazile kokoši uz veliku buku. Kljuc, kljuc, kljuc… samo se čuje zvuk starih kokoši kako se bore koja će uzeti više sjemenki. Pokraj staje, sijeku se, suše i bacaju na dvije hrpe drva za potpalu kako bi bila spremna ugrijati kuću u najhladnijoj, najstudenijoj zimi. U zraku se osjeti miris divljeg šumskog voća. Jagode, maline, kupine… Toliko ukusne da ih se čovjek ne može zasititi. Po zraku leti jastreb, veličanstven kao zmaj pred suncem viče. Ar, ar, ar. Iz kuće se osjeti miris ručka, svakoga zanima što je. Salata, svježe ubrana iz predivnog malog vrta okruženog ogradom zbog divljači – srna, kokoši, ježeva, krtica… Krumpir pečen, mastan, pravi zagorski klasik, tako jednostavan, a tako ukusan. A na kraju, pečeno pile, veliko, sočno, domaće, ukusno. Svi jure i žure za stol hoteći komad dok ne ponestane.

Oj, Zagorje, moje milo.

 

Patrik Berger, 8. razred